30. rujna 2022. novinar je upitao američkog državnog tajnika Blinkena jesu li SAD ili njegovi saveznici krivi za napade koji su tri dana ranije uništili plinovod Sjeverni tok između Rusije i Njemačke.
„Stvarno nemam što reći na apsurdnu tvrdnju predsjednika Putina da smo mi ili drugi partneri ili saveznici nekako odgovorni za ovo“, rekao je Blinken.
Upitan o tvrdnjama ruskih dužnosnika da su SAD odgovorne za napade, američki predsjednik Biden je nakon bombaških napada odgovorio: „Samo ne slušajte što Putin govori. Znamo da ono što govori nije istina.“
Šest mjeseci kasnije, New York Times i Washington Post objavili su u utorak novinska izvješća, temeljena na intervjuima s obavještajnim dužnosnicima, tvrdeći da je „proukrajinska skupina“ uništila plinovod.
Njemačke novine Die Zeit u zasebnom članku navode da je napad izveden s jahte u vlasništvu dvojice Ukrajinaca koji djeluju iz Njemačke. Nadovezujući se na taj narativ, londonski Times izvijestio je da je napad izveden putem „privatnog pothvata koji potječe iz Ukrajine“. Novine su dodale: „Ime osumnjičenog privatnog sponzora, Ukrajinca koji nije povezan s vladom predsjednika Zelenskog, mjesecima kruži u obavještajnim krugovima, ali nije otkriveno.“
Ova poplava vijesti uslijedila je nakon što je novinar veteran Seymour Hersh objavio izvješće da je američka mornarica izravno postavila eksploziv koji je uništio plinovod, koristeći vojne operacije u Baltičkom moru kao paravan.
Na temelju svojih kontakata unutar vojnog i državnog aparata, Hersh je izvijestio da je plan za napad započeo u prosincu 2021., mjesecima prije ruske invazije na Ukrajinu.
Sve varijante priče imaju jednu zajedničku stvar. Pokazuju da je Blinken lagao 30. rujna. Sjedinjene Američke Države „ili drugi partneri ili saveznici“ očito su izveli uništenje plinovoda.
U vezi s izvješćima u Timesu i Postu, ideju da bi masovni, visokosofisticirani međunarodni podmorski teroristički napad koji istovremeno uništava četiri odvojena plinovoda pokrenuli Ukrajinci koji djeluju iz Njemačke bez znanja ukrajinske vlade, Njemačke ili Sjedinjenih Američkih Država su smiješne. Ako je „proukrajinska“ skupina doista bila odgovorna, ona je u najmanju ruku ispunjavala otvoreno izražene želje Bijele kuće, koja je obećala „okončati“ postojanje plinovoda.
Bilo da je američka mornarica izvela bombardiranje, ili su to učinile njezine ukrajinske proxy snage, Sjedinjene Američke Države su očito krive.
Sam Biden je izjavio da će SAD „ukinuti“ plinovod kao dio rata oko Ukrajine, a američki dužnosnici likovali su zbog uništenja nakon što se dogodilo. U svjedočenju pred Kongresom u siječnju, Victoria Nuland je rekla: „Mislim da je administracija vrlo zadovoljna što zna da je Sjeverni tok 2 sada, kako volite reći, komad metala na dnu mora.“
Ova otkrića potvrđuju ono što je World Socialist Web Site napisao 28. rujna:
Optužbama o ruskoj umiješanosti u bombaške napade nedostaje sva vjerodostojnost, one odvraćaju pažnju od daleko vjerojatnijeg počinitelja: Sjedinjenih Američkih Država. Prvo pitanje koje se mora postaviti o bombardiranju Sjevernog toka je: Cui bono? Kome to ide u korist, tko je imao motiv to izvesti?
Ova otkrića također u potpunosti pokazuju kako su američki mediji pokušavali okriviti Rusiju za zločin. Odgovarajući na napad na rusku energetsku infrastrukturu, Washington Post je 27. rujna napisao:
Curenja su vjerojatnije poruka: Rusija otvara novu frontu u svom energetskom ratu protiv Evrope. Prvo, opskrba plinom je postala oružje, zaustavivši isporuke, uključujući i plinovod Sjeverni tok. Sada možda napada energetsku infrastrukturu koju je nekoć koristila za prijenos svoje energije.
Heritage Foundation, američki think tank, je napisao: „Ruski napad na plinovode Nord Stream znači da Putin doista koristi energiju kao oružje.“
Kritično, čak i nakon razotkrivanja američkih laži, zataškavanje se nastavilo. Njemački ministar obrane Boris Pistorius sugerirao je da je dokaz o umiješanosti Ukrajine u napad možda bila operacija pod lažnom zastavom koju je provela Rusija. „Nismo uspjeli utvrditi tko stoji iza toga“, rekao je u srijedu glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg.
Razotkrivanje umiješanosti SAD-a ili njegovih proxy snaga u Ukrajini uklapa se u određeni obrazac, uključujući atentat na rusku fašističku intelektualku Dariju Duginu i bombardiranje Kerčkog mosta, za što su američki i ukrajinski dužnosnici kategorički izjavili da nisu bili umiješani, samo da bi naknadna medijska izvješća napade pripisala ukrajinskoj vladi.
Samo nekoliko minuta nakon što je Blinken odlučno demantirao da je SAD izveo bombaški napad 30. rujna, dao je vrlo jasno objašnjenje američkog motiva za napad. Blinken je izjavio:
I u konačnici, ovo je također ogromna prilika. To je ogromna prilika da se jednom zauvijek ukloni ovisnost o ruskoj energiji i tako oduzme Vladimiru Putinu korištenje energije kao oružja za promicanje njegovih imperijalnih planova. To je vrlo značajno i nudi ogromnu stratešku priliku za godine koje dolaze.
Uistinu, velike američke energetske tvrtke uvelike su profitirale od ove „prilike“, prodajući Evropi rekordne količine ukapljenog prirodnog plina, po rekordnim cijenama, i potaknuvši rekordnu dobit. SAD i NATO saveznici su to iskoristili kao „priliku“ da opravdaju daljnje širenje rata.
Malo je sumnje da je krah službenog narativa o bombaškom napadu bio glavna tema rasprava između američkog predsjednika Joea Bidena i njemačkog kancelara Olafa Scholza prošlog tjedna. Ali briga Bidena i Scholza bila je kako upravljati javnom reakcijom i bijesom zbog razotkrivanja, te kako osigurati da ovaj zločinački čin ne dovede do širenja narodnog protivljenja ratu.
Razotkrivanje američkog suučesništva u bombardiranju plinovoda Sjeverni tok otvara zabrinjavajuća pitanja. Ako su Sjedinjene Američke Države bile sposobne izvesti ono što je zapravo bio čin rata i međunarodnog terorizma, ne samo protiv Rusije nego i protiv Njemačke, za što su još sposobne?
Ostaje neizbježna činjenica da nakon što su se SAD obvezale na najšire i najdalekosežnije ciljeve u ukrajinskom ratu, ukrajinska vojska trpi velike neuspjehe na bojnom polju. Ne postoji javna potpora za daljnju eskalaciju rata, a još manje za raspoređivanje NATO trupa potrebnih za postizanje ovih ciljeva.
U historiji američkog imperijalizma postojala je jasna tendencija da se na razotkrivanje jedne bezobzirne laži odgovori izmišljanjem druge, još veće i bezobzirnije laži da zauzme njezino mjesto. Radnička klasa mora biti na oprezu za još jednom američkom provokacijom koja bi odgovarala ovoj svrsi.