Ovo je drugi di članka od dva dijela. Prvi dio je objavljen 2. studenog 2023.
Godine 1993., budući izraelski laburistički premijer Yitzhak Rabin i Arafat potpisali su sporazum iz Osla, obećavajući „rješenje dviju država“ prema kojem bi Arafat i Palestinske vlasti jamčili sigurnost Izraela i predsjedavali bifurkiranom državom koja nije susjedna, odvojenom i ograničenom od strane Izraela. To je onemogućilo bilo kakvu mogućnost neovisne suverene države, a kamoli bilo kakvu demokraciju ili poboljšanje društvenih i ekonomskih uvjeta Palestinaca.
Ekonomski aranžmani Osla ostavili su Izraelu kontrolu nad vanjskom politikom, obranom, naseljima te granicama i prijelazima u Izrael. Ti su aranžmani dali Izraelu nadležnost nad carinskom unijom s PA koja je izraelsku robu oslobodila carine i de facto kontrolirala palestinsku vodu i druge resurse, dok je Palestincima dano pravo na rad u Izraelu. Držao je novac PA-e, zahvaljujući prikupljanju carinskih pristojbi i poreza na dodanu vrijednost u ime PA-a – što je iznosilo oko 75 posto svih prihoda PA-a – i redovito je zadržavao porezne prihode.
Novoformirane islamističke skupine, Hamas i Palestinski islamski džihad, te Palestinski front za oslobođenje Palestine (PFLP), odbacile su sporazum iz Osla i eskalirale svoje napade na Izrael. Rabin je odgovorio provedbom režima zatvaranja, zapečaćivanjem izraelskih granica, uspostavljanjem kontrolnih točaka i ograničavanjem ulaska Palestinaca u Izrael radi posla ili poslovanja, kršeći sporazume iz Osla. Gaza je opetovano zatvarana. Godine 1994., čak i kad je sporazum zaključen, Izrael je započeo s izgradnjom perimetralne ograde oko enklave.
Lišeni svoje palestinske radne snage, izraelski šefovi su se umjesto toga okrenuli Aziji u potrazi za jeftinom radnom snagom, pri čemu je broj radnika imigranata dosegao 100,000 do 1996., daleko više od 70,000 Palestinaca na svom vrhuncu. Palestinci, ali ne i njihova zemlja, resursi i tržišta, izgubili su svoju ograničenu korisnost za izraelske poslodavce.
Izraelsko otimanje zemlje i izgradnja naselja nastavilo se velikom brzinom. Do 2000. godine broj stambenih jedinica povećao se za 52 posto te su službeno osnovana tri nova naselja i više od 42 neslužbena naselja. Broj doseljenika porastao je sa 115,700 1993. na 176,973 sredinom 1999. godine. Izraelsko crpljenje palestinskih vodenih resursa eskaliralo je, čineći vodu u Gazi nepitkom i uzrokujući akutnu krizu s vodom u Gazi 2000. godine.
Sporazum iz Osla ozakonio je povećanu krađu palestinske zemlje i resursa, te jednosmjerno kretanje robe s malo ili nimalo kretanja radne snage. Dok je Izrael napredovao tijekom Osla i uglavnom osigurao kraj arapskog bojkota, palestinska poljoprivreda i njeno gospodarstvo su propali, a nezaposlenost i siromaštvo su rasli. Dok je izraelski BDP po glavi stanovnika porastao za 14 posto tijekom godina u Oslu, palestinski BDP po glavi stanovnika pao je za 3,8 posto. Situacija u Gazi bila je još gora. Njegov udio u palestinskom gospodarstvu pao je s oko 37 posto 1994. na 31 posto 2000. godine.
Druga intifada i getoizacija Palestinaca
Ubojstvo Rabina 1995. od strane desničarskog, vjerskog fanatika signaliziralo je odbijanje izraelske vladajuće elite da učini bilo kakve značajne ustupke Palestincima. Ovo i očita prijevara procesa iz Osla koja je donijela samo užasno siromaštvo i degradaciju za palestinske radnike i seljake, usred neobuzdane korupcije i kronizma palestinske buržoazije, doveli su do druge Intifade u rujnu 2000. Ovo je bio ustanak protiv vodstva PLO-a koji je potpisao Oslo i protiv Izraela, s Mahmoudom Abbasom, jednim od pregovarača sporazuma iz Osla, koji je pozivao na prekid Intifade. To je otvorilo put usponu Hamasa kao političke snage koja je popunila vakuum.
Bilo je potrebno šest godina masovnog izraelskog nasilja i brutalnosti da se uguši ustanak, s Arafatom zatočenim u virtualnom zatvoru unutar PA-ovog kompleksa u Ramallahu, pa sve do njegove još uvijek neobjašnjene smrti 2004. godine.
Uz eskalaciju „demografskog problema“, sve cionističke stranke nastojale su proširiti kontrolu nad Zapadnom obalom, eskalirati izgradnju naselja i promicati preseljenje stanovništva i etničko čišćenje.
Vlada Ariela Sharona krenula je s politikom odvajanja Izraela od Palestinaca na okupiranim teritorijima i Palestinaca sa Zapadne obale od onih u Pojasu Gaze. To je uključivalo nametanje blokade Gaze, podizanje visokog zida oko Pojasa, bombardiranje nove međunarodne zračne luke u Gazi samo tri godine nakon što je otvorena 1998., i gušenje ribarske industrije u Gazi okruživanjem, navodno kako bi se zaustavilo krijumčarenje oružja.
Najavljujući 2003. da će se Izrael „odvojiti“ od Gaze, Sharon je zatvorio naselja i povukao trupe koje su čuvale izraelsku imovinu u Pojasu, dobivši zeleno svjetlo Washingtona za daleko važnije širenje naselja i konsolidaciju na Zapadnoj obali. Naredio je izgradnju zloglasnog zida razdvajanja koji je zauzeo dodatnih 18 kilometara zemlje unutar Zapadne obale, uzevši 9 posto teritorija.
Preuzevši mjesto predsjednika PA 2005., Abbas je vjerno nametnuo izraelske diktate. Nakon što je Hamas osvojio iznenađujuću pobjedu na palestinskim izborima u siječnju 2006. nad svojim PLO-om kojim je dominirao Fatah i koji se naširoko smatra korumpiranim predstavnikom šačice multimilijunaša i izraelske proxy sigurnosne snage, Abbas je – uz potporu Izraela – poveo neuspješan građanski rat kako bi svrgnuo Hamas u svom uporištu u Gazi. Bratoubilačka borba označila je definitivan kraj „rješenja dviju država“ iz Osla i temeljnije nacionalističke perspektive na kojoj su Palestinci temeljili svoju borbu protiv Izraela.
Nakon poraza Fataha, Izrael je uveo potpunu ekonomsku blokadu Gaze, uz potporu PA, Egipta, arapskih režima i imperijalističkih sila. Izrael je dopustio da samo 259 komercijalnih kamiona napusti Gazu u prve tri godine, čime je obustavljen izvoz iz Gaze, uključujući poljoprivredne proizvode. U roku od godinu dana, zaposlenost u proizvodnoj industriji Gaze pala je s 35,000 na samo 860. U 2010., britanski premijer David Cameron, koji nije prijatelj Palestinaca, nazvao je Gazu „zatvorom na otvorenom“.
Situacija u Gazi bila je pogoršana opetovanim napadima Izraela koji je uništio velik dio javne i društvene infrastrukture te stambene i poslovne zgrade. Njegov udio u palestinskom gospodarstvu pao je sa 22 posto u 2008. na 18 posto u 2018. BDP po stanovniku od samo 1500 dolara sada je upola manji od onoga iz sredine 1990-ih. Čak i prije početka rata, stope siromaštva bile su više od 50 posto, s nezaposlenošću na sličnoj razini, zbog čega je 80 posto od 2,3 milijuna stanovnika Gaze ovisilo o međunarodnoj pomoći.
Neuspjeh palestinskog nacionalizma i put naprijed za palestinske i židovske radnike
Patnja nanesena Palestincima, ništa manje od neuspjeha cionističkog projekta da se osigura „sigurno utočište za Židove“, proizlazi iz nemogućnosti osiguranja demokratskih prava i socio-ekonomskih zahtjeva na temelju nacionalističke perspektive. Fatahova perspektiva uspostave sekularne, demokratske države putem oružane borbe nikada ne bi mogla pružiti osnovu za ujedinjenje židovskih i palestinskih radnika koje je potrebno za demontiranje cionističke države. Budući da izraelsku buržoaziju podupiru arapski režimi i imperijalističke sile, prije svega SAD čijim interesima služi, rušenje cionističke države zahtijevalo bi rušenje arapskih režima.
Fatah, kojim dominira palestinska buržoazija, nikada se nije mogao pozabaviti time. Njegov je cilj bio postići sporazumno rješenje s imperijalizmom kojim bi se osigurala država koja služi interesima palestinske elite na Bliskom istoku. Obećao je „surađivati sa svim arapskim državama“. Kao i svi nacionalistički pokreti, dao je prednost nacionalnoj borbi nad klasnom borbom, čineći nemogućim razvoj klasno utemeljenog antiimperijalističkog pokreta koji bi išao preko etničkih, vjerskih i nacionalnih podjela, bilo u Jordanu, Libanonu ili Siriji, ali prije svega u Izraelu. Umjesto toga, manevrirao je između jednog ili drugog buržoaskog arapskog režima, od kojih su svi redom izolirali i napustili PLO i palestinski narod.
Hamasova akcija 7. listopada, pokrenuta kako bi se osiguralo oslobađanje palestinskih zatvorenika držanih u izraelskim zatvorima i okončanje blokade,protiv znatno nadmoćnijih snaga, bila je ravna samoubilačkoj misiji, s 1500 Palestinaca koji su izgubili živote u napadu. Ali njegov legitimni otpor desetljećima ugnjetavanja i opsade, najduži u modernoj povijesti, ne može okončati užasnu patnju palestinskog naroda niti zaustaviti planove Izraela i američkog imperijalizma za širi rat u regiji.
Bidenova administracija rasporedila je američke ratne brodove i postrojbe u istočnom Mediteranu i na Bliskom istoku i pokrenula napade na mete koje podržava Iran u Siriji, dok je Izrael, uz opetovane napade na Siriju, razmijenio vatru s Hezbollahom u pograničnom području Izraela, Libanona i Sirije.
Genocidni rat koji sada guta Gazu nije ništa manja tragedija za izraelsku radničku klasu. Perspektiva nacionalizma pokazala se jednako pogubnom za Židove kao i njihove palestinske kolege. Izrael se razvio kao država aparthejda koja diskriminira ne-Židove i odgovorna je za desetljeća brutalnosti prema Palestincima na okupiranim područjima i susjednim zemljama. Izraelska vladajuća elita, nakon što je prihvatila fašizam, nema nikakvu političku perspektivu osim diktature kod kuće, genocida i etničkog čišćenja i divljačkih ratova u inozemstvu. Izraelski radnici bit će žrtvovani u službi izraelske vladajuće elite i njezinih imperijalističkih podupiratelja.
Tijekom devetomjesečnog prosvjednog pokreta protiv Netanyahuove fašističke vlade, World Socialist Web Site je upozoravala da je jedini način da se suzbije prijetnja demokratskim pravima i stane na kraj opasnosti od rata raskid sa svim frakcijama cionističke buržoazije i borba za ujedinjenje palestinske i židovske radničke klase. Upozorili smo: „Oporbeni čelnici nisu ništa manje predani širenju izraelskih granica na račun Palestinaca“, izjavu koju su potvrdili oporbeni čelnici Benny Gantz i žurba Gadija Eisencota da se pridruži Netanyahuovom ratnom kabinetu.
Država osnovana na temelju „stalne represije nad Palestincima uvijek je bila nesposobna razviti istinski demokratsko društvo. Njegova evolucija kao države garnizona za američki imperijalizam, stalno u ratu sa svojim arapskim susjedima i u vječnom ratu s Palestincima; provođenje ekspanzionističke politike 'Velikog Izraela'; sve čvršće oslanjanje na desničarsku doseljeničku populaciju na okupiranim teritorijima i američke vojne subvencije za neutraliziranje destabilizirajućeg utjecaja akutnih razina društvene nejednakosti među najvišima u svijetu, ono je što je utrlo put Frankensteinovom čudovištu Netanyahuove vlade.“
Izlazak iz ovog krvavog ćorsokaka znači zauzimanje odlučnog stava protiv Netanyahuove fašističke bande ratnih huškača i njihovih nastojanja da raspiruju mržnju prema Palestincima i upućivanje klasnog poziva, preko nacionalnih podjela, da se pridobije cijela radnička klasa – židovska i palestinska – jedinstvenoj socijalističkoj borbi protiv imperijalizma i njegovih buržoaskih agenata unutar arapskih i izraelskih elita.
Rat izaziva masovno protivljenje diljem svijeta. U Izraelu postoje znakovi protivljenja. Ali ta opozicija mora biti mobilizirana kao dio međunarodnog antiratnog pokreta protiv kapitalizma i za socijalizam. Kritični zadatak s kojim se suočavaju radnici i mladi je izgradnja revolucionarnih stranaka, sekcija Međunarodnog odbora Četvrte Internacionale, uključujući i Izrael/Palestinu, kako bi se osiguralo političko vodstvo potrebno za svrgavanje cionističke države i arapskih buržoaskih režima i izgradnju Ujedinjenih Socijalističkih Država Bliskoga istoka.
Zaključeno