21.1.2024 je obilježena 100. obljetnica smrti Vladimira Iljiča Uljanova, poznatog kao Lenjin. Lenjin se ubraja među najznamenitije ličnosti svjetske povijesti. Bio je teorijski i politički genij koji je utemeljio Boljševičku partiju i vodio revoluciju koja ne samo da je transformirala Rusiju i stvorila Sovjetski Savez, već je dala golem poticaj svim revolucionarnim političkim borbama 20. stoljeća.
Lenjinova prerana smrt 21. siječnja 1924., u dobi od 53 godine, dogodila se 10 mjeseci nakon što je pretrpio razorni moždani udar, u ožujku 1923. Bio je to njegov treći moždani udar u nešto više od godinu dana i udaljio ga je iz političke aktivnosti. Iako je bilo nekih znakova oporavka u ljeto i ranu jesen 1923., što je potaknulo nade da će moći nastaviti neku razinu političke aktivnosti, oni su prekinuti četvrtim i kobnim moždanim udarom.
Lenjinova smrt bila je politička tragedija koja je imala katastrofalne posljedice za sudbinu Sovjetskog Saveza i svjetske revolucije. Došlo je u kritičnoj točki. Nakon moždanog udara u ožujku, Trocki se našao pod sve većim napadima u političkom vodstvu Boljševičke partije. Staljin, Zinovjev i Kamenjev činili su neprincipijelnu frakciju unutar Politbiroa („Trijumvirat“). Nakon uspostave Lijeve opozicije u listopadu 1923., Staljin je vodio sve žešću kampanju protiv Trockog, koja je uključivala napore da se lažno prikažu i krivotvore razlike koje su postojale između Lenjina i Trockog prije 1917. Te su razlike riješene tijekom revolucijE.
Ne može se sa sigurnošću reći što bi se dogodilo da Lenjin nije umro početkom 1924. Međutim, neporecivo je da je Lenjinova smrt ostavila Trockog izoliranog, lišavajući ga njegovog najmoćnijeg saveznika u borbi protiv birokratske reakcije koju je predstavljao Staljin - što je odstupanje od revolucionarnog internacionalizma Oktobarske revolucije.
U posljednjim godinama svog života, iako mu se zdravlje pogoršavalo, Lenjin je pokrenuo borbu protiv rastuće nacionalističke i birokratske degeneracije unutar sovjetskog državnog aparata i boljševičke partije. Krajem prosinca 1922. Lenjin je počeo pisati ono što će ući u povijest kao njegova „Posljednja oporuka“. To je uključivalo i dodatak, napisan 4. siječnja 1923., kojim se poziva vodstvo boljševičke partije da smijeni Staljina s mjesta glavnog sekretara.
Lenjinova oporuka poklopila se s naporima da se stvori koalicija s Trockim oko ključnih pitanja sovjetske politike: obrana državnog monopola na vanjsku trgovinu, protivljenje rastu velikoruskog šovinizma unutar partije i borba protiv birokratizma. Tek je moždani udar koji je doživio u ožujku 1923. spriječio Lenjina da, zajedno s Trockim, krene u otvorenu borbu na Dvanaestom kongresu boljševičke partije, koji je održan mjesec dana kasnije.
Štoviše, Lenjinov utjecaj i političko vodstvo u Komunističkoj internacionali u tim bi kritičnim godinama promijenili međunarodnu situaciju u korist svjetske revolucije, duboko potkopavajući nacionalističku reakciju unutar samog Sovjetskog Saveza. Da je Lenjin bio živ i politički aktivan, vodio bi oštru bitku protiv nacionalističke i antimarksističke teorije „socijalizma u jednoj zemlji“, koju su iznijeli Staljin i Buharin 1924. godine.
Nakon Lenjinove smrti, staljinistički aparat u razvoju ne samo da će mumificirati njegovo tijelo, već i njegove ideje. U svojoj kampanji protiv Trockog, Staljin i njegovi saveznici tretirali su Lenjinovo razmišljanje na najformalističkiji način, izvlačeći citate iz konteksta na način koji je u potpunosti opovrgavao Lenjinovu vlastitu metodologiju.
Trocki, u eseju na kojem je radio u vrijeme atentata od strane staljinističkog agenta u kolovozu 1940., bavio se složenim odnosom između objektivnih događaja, revolucionarnog vodstva i pojedinaca, oslanjajući se na Lenjinovu vlastitu ulogu u ruskoj revoluciji. Suprotstavljajući se onima koji su tvrdili da bi se Oktobarska revolucija bez Lenjina također „isto tako“ dogodila, Trocki je odgovorio:
Ali to nije tako. Lenjin je predstavljao jedan od živih elemenata povijesnog procesa. On je personificirao iskustvo i pronicljivost najaktivnijeg dijela proletarijata. Njegov pravovremeni izlazak na poprište revolucije bio je neophodan kako bi se mobilizirala avangarda i pružila joj se prilika za okupljanje radničke klase i seljačkih masa. Političko vodstvo u presudnim trenucima povijesnih obrata može postati jednako odlučujući čimbenik kao što je to uloga glavnog zapovjedništva u kritičnim trenucima rata. [„Klasa, partija i rukovodstvo“]
Lenjinova uloga bila je odlučujuća u proljeće 1917. u preusmjeravanju boljševičke partije na osvajanje vlasti. Svojim „Aprilskim tezama“ Lenjin je prihvatio Trockijevu teoriju permanentne revolucije i postavio stranku na novi politički kurs koji je doveo do Oktobarske revolucije.
Nakon Lenjinove smrti, njegove političke ideje i koncepcije razvili su Trocki i Lijeva Opozicija, dok je staljinistička frakcija predstavljala reakciju koja se razvijala protiv programa svjetske socijalističke revolucije na kojem se temeljila Ruska revolucija. Trockijeva borba da održi povijesni kontinuitet boljševizma – to jest, istinskog revolucionarnog internacionalizma i marksizma – kulminirala je osnivanjem Četvrte Internacionale 1938. godine.
Ovo naslijeđe sada poprima neizmjerno značenje u onome što je očito novo razdoblje raspada buržoaskog poretka – normalizacije genocida i svjetskog rata – i ponovnog oživljavanja klasnog sukoba u cijelom svijetu. U ovom novom revolucionarnom razdoblju Lenjin će se ponovno smatrati monumentalnom povijesnom figurom.
Za potpunije ispitivanje života i ideja Vladimira Lenjina, preporučujemo sljedeće eseje Davida Northa, predsjednika Međunarodnog uredničkog odbora WSWS-a: