Prvi krug prijevremenih izbora koje je sazvao francuski predsjednik Emmanuel Macron proizveo je debakl Macronove stranke i razotkrio političku trulež kapitalističkog establišmenta. Punih 11 milijuna ljudi, uključujući 57 posto manualnih radnika u Francuskoj, glasovalo je za neofašističku stranku Nacionalno okupljanje (RN) Marine Le Pen i njegove saveznike. Devet milijuna glasalo je za savez Nove narodne fronte (NFP) Jean-Luca Mélenchona, dok je Macronova stranka pala na 6 milijuna glasova.
Parti de l’égalité socialiste (PES) nepomirljivo se suprotstavlja i neofašistici Le Pen i bankaru Macronu, prezira vrijednom francuskom „predsjedniku bogatih“. Međutim, ne zagovara potporu ili glasovanje za Mélenchonov NFP. NFP radi na sustavnom obespravljanju radnika i mladih koji se protive i Macronu i Le Pen i blokiraju izgradnju pokreta u radničkoj klasi pokušavajući formirati vladin savez s Macronom.
Glasovanje za RN među radnicima ne izražava masovnu potporu politici genocida i rata poput onih koje su provodili RN-ovi naci-kolaboracionistički preci. Umjesto toga, odražava, na iskrivljen način, bijes i mržnju protiv Macrona. Ogromna većina Francuza protivi se Macronovim dubokim rezovima mirovina i životnog standarda, kao i njegovom monumentalno nepromišljenom pozivu da pošalje trupe u Ukrajinu da ratuju s Rusijom, silom koja ima nuklearno oružje.
Radnici u manjim gradovima i ruralnim područjima gdje su koncentrirani RN glasovi traže način borbe. Pridružili su se prosvjedima „žutih prsluka“ protiv Macrona 2018.-2019. i u velikom su broju sudjelovali u prosvjedima prošle godine protiv smanjenja mirovina.
To što krajnja desnica može izvući korist iz društvenog i političkog nezadovoljstva je zato što su radnike desetljećima sustavno izdavale pseudo-lijeve stranke srednje klase i sindikalne birokracije.
Mélenchon i NFP ne nude radnicima način da izgrade masovni pokret u radničkoj klasi protiv rata i fašizma. Oni ne izvlače političke pouke iz toga kako su sindikalne birokracije izolirale „žute prsluke“ i izložile ih krvavoj policijskoj represiji, a zatim sramotno zatvorile masovne prosvjede protiv Macronovih nelegitimnih rezova mirovina prošle godine. Oni se ne bore za izgradnju militantnog pokreta borbe od strane rank-and-file radnika.
NFP umjesto toga radi na gušenju takve borbe. Krši izborne dogovore, izbornu jedinicu po izbornu jedinicu, kako bi formirao kapitalističku koalicijsku vladu s Macronom, u kojoj bi Mélenchon mogao biti Macronov premijer. Macron je već obavijestio da je spreman pozvati se na članak 16. francuskog ustava, koji bi mu omogućio da suspendira parlament i vladu i vlada kao diktator, ako vlada koju podržava NFP bude zagovarala politike koje on smatra neprihvatljivima za banke.
Ulaskom u razgovore s Macronom na toj osnovi, Mélenchon ne priprema borbu protiv neofašizma. On dopušta RN-u da tvrdi da su „ljevičari“ Macronovi suučesnici i nemoćni alati banaka, te da francuski radnici moraju podržati RN kako bi se suprotstavili Macronu. Cijeli tok francuske i evropske politike u 21. stoljeću pokazao je da to jača krajnju desnicu.
PES odbacuje argumente da je NFP savez s Macronom najbolje što se može očekivati i da nema podrške lijevoj, revolucionarnoj politici. Lav Trocki je davno odgovorio na te argumente, dok se borio za osnivanje Četvrte Internacionale kao političke alternative staljinističkim, socijaldemokratskim i buržoasko liberalnim snagama Narodne fronte 1934.-1938. Govoreći o opasnosti pokreta prema fašizmu u brojnom seljaštvu koje je Francuska imala u to vrijeme i njihovom nedostatku podrške staljinističkim i socijaldemokratskim strankama, napisao je:
Lažno je, triput lažno, tvrditi da sadašnja sitna buržoazija ne ide u partije radničke klase jer se boji „ekstremnih mjera“. Upravo suprotno. Niža sitna buržoazija, njezine velike mase, vide samo u radničkim strankama parlamentarne strojeve. Ne vjeruju ni u svoju snagu, ni u svoju sposobnost da se bore, ni u svoju spremnost ovoga puta da izvedu borbu do kraja.
Danas je tri puta pogrešno tvrditi da mase radnika glasaju za RN jer se protive borbi protiv kapitalizma. Dapače, imaju desetljeća dugog i gorkog iskustva s antiradničkim politikama stranaka u NFP-u. NFP – koji okuplja Socijalističku stranku velikog biznisa (PS), staljinističku Francusku komunističku partiju (PCF), Pabloističku novu antikapitalističku stranku (NPA) i Mélenchonovu stranku Nepokorena Francuska (LFI) – nije Narodna fronta iz 1930-ih.
I u to su vrijeme trockisti bili protivnici Narodnog fronta, koji je prodao francuski generalni štrajk 1936. i blokirao radničku borbu za državnu vlast i socijalizam – što je na kraju otvorilo put suradnji francuske buržoazije s nacizmom. Ali trockisti su ipak mogli djelovati unutar masovne baze socijaldemokratskog SFIO-a Léona Bluma.
Unatoč Blumovom ogorčenom neprijateljstvu prema trockistima, trockisti su igrali vodeću ulogu u inicijativama poput izgradnje milicije TPPS (Uvijek spremni služiti) za obranu radničkog pokreta od fašističkih napada. U SFIO-u, trockisti su našli publiku među radnicima koji su simpatizirali Sovjetski Savez i bili su privučeni velikim društvenim reformama koje je predložio SFIO poput osmosatnog radnog dana i plaćenog godišnjeg odmora.
Društvena baza NFP-a je, međutim, savez između imperijalističke buržoazije i imućnih pseudo-lijevih slojeva srednje klase u akademskoj zajednici i sindikalne birokracije. Njegov program poziva na eskalaciju rata s Rusijom kroz „nužnu isporuku oružja“ i „slanje mirovnih snaga“ u Ukrajinu. Podržava Macronovu policijsku državu, pozivajući na 'održavanje svih jedinica vojne policije' i jačanje francuskih obavještajnih službi.
NFP kao kandidata kandidira nadaleko prezira vrijednog bivšeg predsjednika PS-a Françoisa Hollandea. Hollande, prvi francuski predsjednik koji je javno pozvao neofašiste u Elizejsku predsjedničku palaču, zloglasno se rugao radnicima koji si ne mogu priuštiti stomatološku skrb kao „krezubima“. Neokaljani neprijatelj radničke klase, Hollande je 2012. apelirao na bankare u Londonu da financiraju njegovu predsjedničku kandidaturu rekavši:
Danas u Francuskoj više nema komunista. Ljevica je liberalizirala gospodarstvo i otvorila tržišta za financiranje i privatizaciju. Nema se čega bojati.
Ono što NFP iznosi nije perspektiva klasne borbe već kapitalističke vlade koja bi se sukobila s masovnom opozicijom radničke klase. NFP-ova racionalizacija ove politike – argument da će Macron, čiji je policijski državni stroj, počevši od ministra unutarnjih poslova Géralda Darmanina, prepun neofašista, poslužiti kao bedem protiv neofašizma – politička je laž.
Moraju se izvući pouke iz krize predsjedničkih izbora 2002., kada je pad glasova za PS koji se zalaže za mjere štednje doveo do drugog kruga između desničarskog kandidata Jacquesa Chiraca i neofašista Jean-Marie Le Pena. Izbili su masovni prosvjedi protiv prisutnosti neofašista na glasačkom listiću i lažnog izbora predstavljenog biračima. Dok su milijuni marširali ulicama, Međunarodni odbor Četvrte internacionale (ICFI) pozvao je na aktivnu politiku borbe za radnički bojkot izbora. Pozvalo se da
svaka organizacija koja želi braniti radničku klasu aktivno vodi kampanju za bojkot predsjedničkih izbora 5. svibnja. Nema političke podrške ni Le Pen ni Chiracu! Mobilizirajte francuske radnike i mlade protiv ovog lažnog i antidemokratskog „izbora...“
Zašto bojkot? Jer ovim lažnim izborima potrebno je uskratiti svaki legitimitet; jer je potrebno uspostaviti neovisnu političku liniju radničke klase; jer bi aktivan i agresivan bojkot stvorio najbolje uvjete za političke borbe koje će nastati nakon izbora.
PS, Mélenchon, PCF i pabloisti odbacili su ovu politiku. Podržavajući Chiraca kao branitelja demokracije, oni su neofašistima zapravo prepustili plašt opozicije političkom establišmentu. Ova katastrofalna politika prihvaćanja kapitalističkih političara kao demokrata dovela je do više od dva desetljeća masovnog rasta krajnje desnice. Njegovo današnje ponavljanje od strane NFP-a dok sklapa izborni savez s Macronom samo će dodatno ojačati Le Pen.
Rat i fašistička reakcija mogu se zaustaviti samo mobiliziranjem radničke klase u Francuskoj, diljem Evrope i na međunarodnoj razini u borbi protiv kapitalizma. Rat i fašistička reakcija se neće zaustaviti na glasačkim listićima. Ono što se pokreće, bez obzira na ishod Macronovih izvanrednih izbora, je eksplozivna konfrontacija između radničke klase i kapitalističkog političkog establišmenta.
Međutim, to se može postići samo izgradnjom pokreta odozdo, među radnicima neovisnim o birokraciji NFP-a. Politička osnova takve borbe je borba ICFI-a i njegove francuske sekcije, PES-a, protiv Narodnog frontizma i pseudo-ljevice te u obrani naslijeđa i kontinuiteta trockizma i borbe za međunarodnu socijalističku revoluciju.